delisimunovic.com

Povijest

     Delišimunovići su plemićka obitelj. Obiteljsko ime zabilježeno je u dokumentima u oblicima Delisimonovich, Dellisimunovich, Delljsimonovich i Dellissimunovich. Prvotno su se zvali Radojčić, a novo prezime nastalo je od nadimka Delišimun (delija Šimun) što ga je nosio sin Ivana Radojčića, Šimun. On je oko 1530-37. bio kaštelanom Klisa. Obitelj je s područja Klisa preselila u Pokuplje. Tamo su posjedovali imanje Radojčić-Kaštel kraj Duge Rese, po kojem u XVII. st. nose pridjevak Radojčić. Svi muški članovi obitelji bili su u vojnoj službi u Vojnoj krajini. Šimunovi sin Petar bio je kapetan u Gvozdanskom i 1584. posljednji kaštelan Blagaja na Korani, prije nego su ga osvojili Turci.

       Njegov sin Franjo bio je potkapetan Žumberka (oko 1636.). Od XVII. st. obitelj posjeduje imanje Kostanjevac (po kojemu nose pridjevak od Kostanjevca) i Petričko selo u Žumberku. U XVII. st. isticao se Franjin sin Krsto Delišimunović ili Radojčić od Kostanjevca (umro oko 1696.). Bio je konjički časnik na području Karlovca, potom kapetan u Tounju (1648-53.). potkapetan u Žumberku (1654 i 1668.), kapetan u Turnju ( Križanić-Turnju, na utoku Mrežnice u Koranu) i Vražiću (1655-70.) te ujedno zapovjednik straže u Hojsić-Kaštelu na Mrežnici. Biran je i u različite komisije (1656. i 1658. zbog nezadovoljstva stanovništva u Vojnoj krajini postupcima vojnih zapovjednika te 1659. u vezi s naseljavanjem područja Gackog polja). Iste godine kralj Leopold I. potvrdi mu plemstvo te podjeli grb njemu i njegovim rođacima Delišimunovićima - Matiji I, Matiji II, Jurju, Ivanu I, Ivanu II, Andriji, Gašparu i Petru, koji je nosio pridjevak “de Petrichevacz” (od Petričkog sela).

Plemićki list sa grbovnicom

 

   Za zrinsko-frankopanske urote 1670/71. ostao je vjeran kralju i sudjelovao u pustošenju posjeda njezinih sudionika (također dvora Zrinskih Pribić te grada i posjeda F. Bukovačkog, Turnja u selu Draga kraj današnje Gorice Svetojanske u okolici Jastrebarskog). Turanj je 1677. dobio kao nagradu za vjernost kralju (uveden u posjed 1678. skupa s obitelji Oršić; ubrzo postaje jedinim vlasnikom). Ranije je (1649-57.) posjedovao imanje u predjelu Švarča kraj Karlovca, a od 1650. dvor Gradac u karlovačkoj okolici. Barunsku titulu dobio je 9.VIII. 1675 (proglašeno u Hrvatskom saboru 1678.) skupa s Franjom Krstom Jelačićem, sinom Ivana (Janka) Jelačića, s kojim je Krsto bio u srodstvu preko svoje druge žene Marije, udovice Andrije Gušića (žena Ivana Jelačića bila je Marijina kći iz prvog braka).

     Budući da nije imao djece, Krsto je 1676. posinio Franju Krstu Jelačića, koji je uzeo njegovo prezime i naslijedio njegove posjede. Prije 1690. Krsto je bio zapovjednik u Plaškom te karlovački podgeneral. Posljednji se put spominje 1696. Njegov posinak Franjo Krsto sudjeluje 1693. u vojnim akcijama oko rijeke Une, od 1695. potkapetan je u Sredičkom, potom zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i potkapetan kraljevstva, a 1702, zapovjednik Gornjeg polja, Glinske i Planinske krajine. Iste godine bavio se pitanjem podređivanja Varaždinskoga generalata banskoj upravi (supotpisnik je spisa o tome 20.05.1702.). S Franjom Vragovićem 1704. zapovjeda hrvatskom vojskom koja je bila upućena u Ugarsku za ustanak Ferenca II. Rakoczyja, a 1705. promaknut je u čin pukovnika i imenovan zapovjednikom Kostajnice.

     Godine 1706/07. nije se odazvao pozivima bana  I. Palffyja da skupi vojsku u prekokupskoj Krajini i krene na Dravu. Na području kojim je zapovjedao bilo je u to doba nemira među krajišnicima. Tako je sudjelovao u gušenju prve “vlaške” bune u Banskoj krajini (1700-03) te kupske bune 1708, također na području Zamršja, gdje je imao posjed i kuriju. O tome djelomici svjedoče i njegova korespondencija s početka XVIII. st. koja najvećim dijelom sadržava podatke o prilikama na graničnom području te o kretanjima i postupcima Turaka.

     Godine 1708. podijeljena mu je grofovska titula i novi (prošireni stari) grb. Godine 1712. sudjelovao je u radu Hrvatskog sabora za donošenje hrvatske Pragmatičke sankcije o ženskomu nasljedstvu dinastije Habsburgovaca i bio izabran u izaslanstvo koje je saborske zaključke trebalo predati kralju, ali u Beč nije otišao. U crkvi pavlinskog samostana u Sveticama dao je, vjerojatno na početku XVIII. st. podignuti glavni oltar, na kojem se nalazio njegov grb. Umro je 02.05.1712. u Gori kraj Petrinje. Nije imao potomaka.

     Njegove posjede naslijedila je njegova žena Barbara Sidonija, kći Ivana Peranskog, koja je i sama imala mnogobrojne posjede; Brlog, Paraduš, Drežnik, Trešćeni i dr. Za života nadarila je mnoge crkve, posebice samostan u Sveticama , kojemu je ostavila posjed Trešćeno. Oporukama iz 1669.god. i 06.08.1712. god. podjelila je i ostala svoja imanja crkvama i samostanima. Umrla je u Paraduši 27.03.1713. i bila pokopana uz svog oca u samostanskoj crkvi u Sveticama.

     Delišimunovići iz sporedne grane dobili su potvrdu plemstva 31.01.1686. Jedan je ogranak imao kuriju u Perancu u župi Pribić (1741.). U drugoj polovici XVIII. st. (1779.) Delišimunovići se u Žumberku spominju kao plemići jednoselci. Njihovi potomci žive i danas u Petričkom selu.

 

Zabranjeno kopiranje ©® 2007-2010 Delisimunovic Copyright  All rights reserved