delisimunovic.com

       Barbar Sidonija Peranski bijaše kćerka Ivana (Janka) Peranskog, jednog ogranka plemena Šubić, potpukovnika i zapovjednika hrvatske garde  od 75 vojnika na dvoru saskog kneza Johana Georga II. u Drezdenu koji je tamo stekao mnoge koristi, odlikovanja i slave, postao je komornikom, podpukovnikom i poglavicom okružja grada Moritzburga gdje mu je knez darovao poveće imanje. Vrativši se nakon dvadesetogodišnjeg službovanja godine 1681. trajno u domovinu, poveća prištednjom u Saksnonskoj porodična imanja kupom novih imanja ponajviše Zrinjskih, Brloga, Slapna, Tršćena. Majka joj bijaše Jelena Berdarin v. Kieselstein iz patricijske riječke obitelji nobilitarne već u 17. stoljeću. Bila je jedinica između tri brata: Mihajla, koji se zaredio u Češkoj, Jurja, koji je, čini se poginuo već 1692. god. i Franje s čijim je sinom Gašparom oko 1740. utrnula loza Peranski.

       Nije isključena pretpostavka da je Barbara Sidonija, makar i povremeno, boravila uz oca i na saskom dvoru u Drezdenu, u toj “Firenci na Elbi”, gdje je za Johanna Georga II. (1659-1680) počelo razdoblje sjajnih gradnji, a u vrijeme njegova nasljednika Augusta Jakoga (1694-1733) drezdenski je dvor bio jedan od najraskošnijih dvorova Europe.

       Udala se prvi puta za ogulinskog kapetana Ivana Zvirčića iz krajiške oficirske obitelji, a drugi puta za Franju Kristofora Delišimunovića “aliter Jelachich” čiji je djed Franjo Delišimunović iz roda Babonožića bio komadant Žumberka. Kako ni s jednim mužem nije imala djece, dobila je 1701. od kralja Leopolda I. izuzetnu povlasticu, kojom poslije njene smrti njezin imetak ne potpada pod državni fisk, već da u oporuci može po volji raspolagati svojim pokretnim i nepokretnim imanjem.

     Njezin muž Kristofor Delišimunović, bio je više godina krajiški banski kapetan u mjestu Sredičko, a kasnije glavni komadant u Kostajnici. Istakao se lojalnošću prema Austriji za vrijeme obračuna s obitelji Zrinski; u zajednici sa svojim zetom Stefanom Jelačićem oplijenio je zrinski dvor Pribić. Uspješno je djelovao u vojničkim akcijama oko stvaranja Vojne Krajine.

     Godine 1712., već kao udovica, Barbara Sidonija Peranski još je jednom ponovila svoje legate i darivanja obuhvativši njima gotovo pola Hrvatske. Kapeli svetoga Filipa i Jakova u Reštovu, kamo je voljela odlaziti u šetnju iz svoga nedaleko i omiljenog dvora Brlog na Kupi, zavjetovala je “ iz berločke dvorne kapele...mašna ruha vsa kakoti još tri novi svilni paramenti i vsa, koja su tome pristojeća”.

     Samostan Svetice

       Snažan je potres 1699. godine teško oštetio crkvu Svetičkog samostana i značio je veliku prekretnicu u izgledu njezine unutrašnjosti, jer je dao poticaj za obnovu dijela crkvenog namještaja.

       Najveće zasluge za obnovu crkve i inventara imala je Barbara Sidonija Peranski, udata za grofa Krstu Delišimunovića koji je podigao glavni oltar u svetičkoj crkvi što je tada bio najznačajniji potez u širokom pothvatu obnove crkvene unutrašnjosti nakon potresa. Njegov se grb nalazio na oltaru.

       Njezin utjecaj na umjetnost ozaljskog kraja i karlovačkog Prokuplja na prijelomu između 17. i 18. stoljeća je velik. Tako reći nema ni jedne crkve na tom području u kojoj se ne nalazi po koji dragocjeni umjetnički predmet za koji je ona osigurala sredstva. Bila je obrazovana žena, što pokazuje njena tako intenzivna briga i zanesenost za umjetnost. Pobrinula se da sva njena imovina bude uložena u kulturnu baštinu toga kraja, zavještala  je čitav imetak crkvama, uz uvjet da se uloži za umjetnost ili održavanje objekata, pa ta njena briga za umjetnost dokazuje ne samo pobožnost nego i svjesno ulaganje u kulturu. 

       Znamenita je njena oporuka, sastavljena na kajkavskom u Drežniku 1696. godine. Preuzela je svjestan patronat nad svetičkom crkvom  i uživala je velik ugled kod pavlina. Samo oko 40 komada dragocjenog nakita procijenjeno na  6000 forinti, oporučno je ostavila za kićenje Madone na glavnom oltaru u Sveticama.

       Posebnim darovnicama ta je plemkinja nadarila samostane i izvan ozaljske regije, pa je franjevački samostan u Jastrebarskom dobio posebna sredstva za glavni oltar koji su nakon njene smrti franjevci dali izraditi goričkom kiparu Giovani de Rossiju, isto tako je samostanu  Svetice osigurala imanje Tršćeno, striktno za uzdržavanje kompleksa, krova nad crkvom, kapelu sv. Antuna s oltarom, glavni oltar i oltar sv. Ivana Nepomuka, danas u lađi crkve. Imanje Tršćeno je 1713., kada su pavlini bili uvedeni u posjed, vrijedilo je 2832 rajnska forinta. Zbog njega su pavlini imali silnih neprilika i parnica jer je državni fisk pobijao tu oporuku koja je po mišljenu kraljevskog suca, ravnatelja kraljevskih parnica i državnog fiska za Ugarsku Ivana Mayteneya, bila nevažeća i propala za državu. Da se riješe neprilika pavlini su nakon nekoliko godina imanje prodali za 2000 forinti barunu Ivanu Vojnoviću.

       Neposredno, naime iza smrti svoga muža Kristofora Delišimunovića 1712. Barbara Sidonija Peranski morala je voditi parnicu za nasljedstvo, jer su sa svih strana navalili pretendenti i dužnici. Osporavali su njena darovanja crkvama i samostanima. Usred te parnice oko dugova i nasljedstva “comitissa Peranski” iznenada je umrla 27.03.1713. u svome dvorcu rajskog imena, u Paraduši kraj Jamnice, a sahranjena je pod kapelom sv. Antuna pokraj svojih roditelja.

Zabranjeno kopiranje ©® 2007-2010 Delisimunovic Copyright  All rights reserved